03 pro
Povodom obilježavanja 14. listopada, Dana općine Žepče, općinski načelnik Mato Zovko svake godine raspisuje natječaj za najbolji literarni rad za učenike osnovnih i srednjih škola s područja Općine Žepče na temu „Moje Žepče“. Ove godine na natječaj je pristiglo devet radova učenika srednjih škola i osamnaest radova učenika osnovnih škola, a među pristiglim radovima bili su i radovi naših učenica Agate Perković i Mariele Mandure. Obje su učenice četvrtog razrega Gimnazije te s ponosom možemo reći kako je Agatin rad naslova „Nek na palači doma moga…“ osvojio prvo mjesto, dok je rad Mariele Mandure naslova „Pokajanje“ osvojio drugo mjesto u kategoriji srednjih škola.
Čestitamo svim sudionicima literarnog natječaja, a na poseban način izražavamo radost i ponos što su među pobjednicima i ove godine učenice naše škole. Želimo da i dalje nastave stvarati i pisati ovakve nadahnute literarne radove.
U nastavku pročitajte nagrađene tekstove.
Darija Klarić
Nek na palači doma moga…
Kuca ponoć na starom drvenom satu, kuca poput kovača dok oblikuje svoj savršeni uzorak metala. Moja duša nijema, tiha poput muka, još ponegdje plavim okom zuri. Pružio sam korak, otišao sam. Još do maločas stajaše moji bliži pokraj mene, kao na nekoj proslavi obučeni u crninu, opijeni crnim vinom tuge. Jaukaše kao da im je netko pričepio prst, plakaše kao da u sebi skrivaše veliku žalost. Na pragu moje palače bez prozora ostaviše koji cvijet, crvenu ružu ljubavi, bijeli ljiljan nevinosti i plavu margaretu, moju omiljenu. Dugo su stajali, klečali i molili. Ponesen njima, i ja sam kleknuo, ali za dušu svoju nisam molio. U svoje misli i molbe, sabrah puno više od raja, a puno manje od pakla. Molio sam Boga za njih. Nek na palači doma moga ostave širom otvoren balkon.
Na krilima vjetra nek se prolome gromki zvuci kopita konja bijela, u prašini iznad njega nek ožive slike moga kukuruza dok se još njiše. Ne zaustavljajte kopito jer kad dim krasne moje zemlje upiju Božji oblaci i kukuruzi će se prestati njihati. Oh, vi srpanjske zvijeri, ostavite jedan i za me! Skrijte ga nasred polja, zaštite od oštrih kljunova i poganih ruku. Neću ga jesti, makar mi ga majka skuhala k’o što je i lani. Neću, obećajem! Prepustit ću očima čari, nek se zasite. S moga balkona, on se još njiše.
Dajte mi riječ, preuzvišena gospodo, Brda i Planine, kako korito moje Bosne nećete dirati. Ne tvorite od mene neprijatelja svoga jer svaki vir skrivaše odjek moje radosti. Na svojim valovima, još u zanosu, Bosna mi nosi djetinjstvo. U prikazu kao na filmu, tamo se kupa izvor moje sreće, a na stijenama počiva i pak hrani moju dušu. Hrani se poput stare lipe, pokojnog Joze dok korijenima lukavo grabi kapljice vode. Pod lipom, maleni žepački grašak jede naranču, niz ruku slijeva mu se slatki sok i prekriva mu listove, na dječjem licu radost. U sjeni djetetovoj, vidim sebe kako pohlepno grizem onu jabuku, jabuku kanjušku. I sad promatram sa svoga balkona i više nisam siguran drži li to dijete naranču, jesam li to dijete ja i miješa li mi se san i java. Jedno znam, kad bih bio majka čvrsto bih zagrlio i lipu i kanjušku i oblak što se tromim hodom vuče. U naručje svoje stavio bih tebe zemljo moja, tebe, Žepče moje. Eh, da su mi ruke velike ko svemir pa da zagrlim i doli i brijegove, šume i livade, tradiciju i običaje.
Pustite dragi moji ljudi, nek o mjesecu prosincu padne pokoja pahulja i na srce moje, pulsirat će tada ponovno poput batića na klaviru u harmoniji skladbe. Možda će iskočiti od dragosti iz ritma, neće se skladatelj ljutiti jer pahulje su s neba svetoga. Nebo iznad palače moje toliko je tajnovito i moćno, da bih poželio plaštom ga skriti ili u kutijicu staviti. Neka ostane kao predivni odsjaj zvijezde u oku plavom, nek ostane kao vatra što tinja u biću svakom.
Ne vratim li se, o Žepče moje, o milo moje, nek na palači doma moga ostave širom otvoren balkon…
Agata Perković, 4. a GIM
Pokajanje
Nova kugla u grlu
Dok vapiš za srećom
Nemiran bivaš
I tražiš nešto više
Nekog tko te čeka
Voli i brine
Skriva te od oluje
Vihora i kiše
Neku novu nadu
Neko bolje sutra
Neku višu silu
Veselje i spokoj
Utjehu prostu
Da pokida lance
Otključa ti srce
Već zahrđali okov
A ne znaš stranče
Da duša ti hropti
Trune polako
Jer izdajicom bivaš
Od doma svoga
Sebično bježiš
Igraš lovice
Bojiš se, skrivaš
Vrati se natrag
U žepačku šaku
U postelju meku
Toplinu i raj
Da ne čeka mati
Do kasnih sati
Izgubljeno dijete
Uz ugasle svijeće sjaj
–
Mariela Mandura, 4. b GIM
