24 lis
U ranim jutarnjim satima učenici prvih razreda naše škole sa svojim razrednicima i salezijancima krenuli su 13. listopada 2022. na studijsko putovanje u Vukovar.
Prva postaja nam je bila Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata. To je najveća masovna grobnica u Hrvatskoj. Na groblju je ekshumirano 938 tijela i na tom mjestu postavljeni bijeli križevi s izdvojena dva križa, najmlađa žrtva od šest mjeseci i najstarija žrtva od sto četiri godine. Uokolo mjesta masovne grobnice prostire se Memorijalno groblje podijeljeno u aleje u kojima su vječni mir našli poginuli branitelji, civilne žrtve, umrli hrvatski ratni vojni invalidi i članovi njihovih obitelji. U središnjem dijelu groblja postavljen je spomenik „zračni“ križ s vječnim plamenom.
Druga postaja našeg putovanja je Muzej vučedolske kulture. Muzej nudi zanimljiv vremeplov do trećeg tisućljeća prije Krista. Vidjeli smo: geološki položaj Vučedola, nastanak kulture, vučedolsku kuću-košaru, najstarija kola na četiri kotača, kalendar utemeljen na promatranju neba, vučedolsku keramiku, ritualni ukopi unutar naselja, vučedolsku golubicu/jarebicu, lijevu i desnu čizmicu i mnogo toga.
Treća postaja je Ratna bolnica. Tijekom opsade Vukovara bolnica je bila pod stalnom neprijateljskom vatrom. Tijekom tromjesečne opsade grada na bolnicu su svakodnevno padali projektili. Medicinsko osoblje i pacijenti premješteni su u podrum u neadekvatnim uvjetima i bez potrebne medicinske opreme liječnici su se borili za živote ljudi. Iz bolnice su odvedeni ljudi koji su ubijeni na Ovčari. Danas smo u podrumu bolnice mogli vidjeti multimedijsku prezentaciju o bolnici tijekom opsade Vukovara i vjernu rekonstrukciju podruma tijekom opsade grada. Iako nas je bilo stotinjak zašutjeli smo poslije prezentacije i obilaska podrumskih soba. Tišina je odjekivala i pričala više od riječi.
Četvrta postaja je Ovčara. Mjesto na kojem se dogodio ratni zločin, gdje su ubijeni ranjenici i civili iz Ratne bolnice. Zelena polja još uvijek kriju tajnu o životima šezdesetak ljudi koji se vode kao nestali. Ispred spomenika smo se pomolili i zapalili svijeću za sve žrtve rata.
Peta postaja je ručak u Vukovarskoj kući. U ljepoti krajolika pronašli su odmor i uživanciju i naši učenici.
Šesta postaja se sastojala od slobodnog vremena, obilaska grada, Vodotornja, šetnje do Bijelog križa, …
I nakon svega, najljepši trenutak, povratak kući.
Grad Vukovar koji je dijelio beznadnu sudbinu svoga naroda, ostao je grad heroja i grad nevjerojatne hrabrosti i kad se smrt nadvila nad njim. Najljepše riječi i najljepšu priču o svome gradu napisao je ratni izvjestitelj Siniša Glavašević. On nije dočekao da njegov grad ponovno procvjeta, ali je ostavio riječi nade, riječi hrabrosti i svim budućim generacijama:
„Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.“
Poslije svih stradanja i ruševina narod ostaje ona najveća snaga koja će izgraditi sve iz temelja, koja ide naprijed.
Tanja Slišković, prof.
Fotografije možete pogledati na poveznici:
