Svake godine jesen obilježi godišnjica pada Vukovara. S ponosom u srcu, grčem u želudcu, trncima pod kožom i suzom u oku sjećamo se Vukovara. Rat je završio nekoliko godina prije našega rođenja. Toliko smo priča slušali o tome te se ponekad zapitamo: Jesmo li i mi bili sudionici toga? Moramo priznati, nije nimalo lako prenijeti riječi na papir. Zbunjeni, kao i većina naših vršnjaka, odrastamo uz priče, a nemamo pojma što je zapravo rat…

I ove godine pošli smo na studijsko putovanje u Vukovar pokloniti se žrtvama rata. Krenuli smo 20. studenoga 2015. godine oko 6 sati. Prvo smo posjetili Vukovarsku bolnicu. Podrumski hodnici, koji su 1991. bili prepuni ranjenika, sada su pretvoreni u Memorijalni centar. U sobama lutke vjerno dočaravaju ranjenike koji su ondje ležali, a na zidovima hodnika vidimo njihova imena i kronološki slijed događaja. Osjećaj koji smo imali dok smo stajali u tim hodnicima, ispod rupa na stropu prouzročenih bombom, natjerao nas je sve da zadrhtimo. Zatim smo posjetili Memorijalni centar Domovinskoga rata. Ondje smo razgledali različita oružja, oklopna vozila i naprave korištene u ratu.
Nakon toga odvezli smo se na mjesto masovne grobnice na Ovčari i pomolili se za ljude koje su ondje u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine nemilosrdno ubili pripadnici JNA-e. U hangaru, pogled na stvari tih ljudi, njihove fotografije na zidovima, čahure u podu i imena koja se neprestano vrte oko jedne svijeće, tjerao nam je suze na oči. Zatim smo otišli na Memorijalno groblje u čijemu se središtu nalazi brončani spomenik s vječnim plamenom. Pored toga, ondje stoji 938 bijelih križeva u spomen na žrtve ekshumirane na tome mjestu. Na tome groblju pokopane su cijele generacije, mladost Vukovara. Na kraju smo posjetili Muzej vučedolske kulture koji je otvoren tek ove godine. Ondje smo vidjeli arheološke nalaze iz Vučedola i rekonstrukcije vučedolske kulture. Nakon posjeta muzeju, uputili smo se kući, natrag u Žepče.

Iako je prošlo gotovo četvrt stoljeća, sjećanje na žrtve rata još je uvijek svježe. Vukovar se polako oporavlja, međutim, treba biti iskren i priznati kako će trebati još mnogo vremena kako bi se vratio u život. Vukovar neće nikada zaboraviti, najviše zbog želje svih preživjelih. Nikada se ne ponovilo!

                                                                                                  Lucija Vrbić i Klara Dunđer, I.b