05 stu.

Općinski načelnik gospodin Mato Zovko raspisao je u rujnu literarni utječaj za sve učenike osnovnih i srednjih škola na području Općine Žepče na temu „Moje Žepče“. Cilj natječaja bio je potaknuti rodoljubne emocije i izražavanje pisanom riječju kod učenika. Na natječaj koji se provodi treću godinu, ali prvi put na razini cijele Općine, pristigli su brojni radovi, šesnaest srednjoškolskih te četrnaest osnovnoškolskih

Povjerenstvo, sastavljeno od profesora hrvatkog i bosanskog jezika i književnosti, odabralo je po  jedan najbolji rad osnovnih i srednjih škola. U kategoriji osnovnoškolaca najbolji rad je pjesma Moj gradić Žepče  Petra Lovrića, maturantna Osnovne škole Žepče. Od srednjoškolskih radova najbolji je rad Nemoj dugo maturanta Opće gimnazije KŠC-a Don Bosco  Stjepana Jozinovića.

Općinski načelnik organizirao je svečani susret s nagrađenim učenicima i ravnateljima njihovih škola, pa je uz našeg učenika Stjepana Jozinovića na prijamu bila i ravnateljica Opće gimnazije Marjana Grlić. Načelnik je velikodušno nagradio osnovnoškolski rad s 200 KM, a srednjoškolski s 300 KM. Prijam je protekao u iznimno vedrom duhu i ugodnoj atmosferi.

Zahvaljujemo načelniku na nagradi, a pobjednicima čestitamo na izvrsnim radovima. Vjerujemo kako će ovaj natječaj zaživjeti te poticati sve veći broj mladih na kreativno izražavanje i stvaranje.

Moj gradić Žepče

U kotlini među brdima,

odiše dušom

i kliče ponosno, moj grad Žepče.

Sniva pored rijeke Bosne,

budi se u maglovita jutra

i u cik blistave zore.

Dok nasmijano sunce

ljubi gradske prozore,

odjekuje žamor djece.

Sretne se i pokoje sumorno lice

dok žuri kroz užurbane ulice.

Toranj na crkvi otkucava.

Odmaklo jutro, sirene trube.

A život se razliježe

kroz male ulice.

Ponos mu je kao stijena,

srce kao ocean.

Duša topla i velika

da prigrli svakog čovjeka.

Petar  Lovrić, Osnovna škola “Žepče

Nemoj dugo

Kupio sam kartu u jednom smjeru jer nisam imao ni prstohvata vjere u domovinu i ljubav. Zatvorio sam sve prozore kuće, navukao zastore, zaključao vrata, zatvorio srce… i otišao. Nisam plakao. Vihor života me odnio negdje gdje je svijet ljepši, bolji, svjetliji! Nadao sam se kako neću dospjeti na crtu života u bijelom svijetu gdje su svi nesretni stajali jedni drugima rame uz rame i čeznuli za domom, za toplim ognjištem, za jezikom roda svoga. Nisam htio patiti. Bio sam siguran u odluku i mirne savjesti otišao.

Stavio sam nekolicinu stvari u putnu torbu i uzdao se kako će ih sudbina odnijeti na neko lijepo mjesto koje će biti moj novi dom. Onima koji ostaju sam rekao da ne plaču za mnom. Nisam htio da idu za mnom. Poželjeli su mi sreću i ništa drugo.

Pozdravio sam se s dragim osobama i mnogo toga čuo, no sve se stopilo u riječi: Uspjet ćeš! Tamo ima posla! Samo su dvije majčine riječi šaptane hrapavim istrošenim, no čvrstim glasom opstale – Nemoj dugo…

Lagali su o bijelome svijetu. Ovaj život krade radost. Tuđina ipak usmrćuje dušu, a ne obogaćuje je. Ali, ne! Tu sam gdje jesam. Nema nazad iz pidžame i radnog odijela.

Prije će rijeka poteći uzvodno, no što će moje kamene oči priznati da sam pogriješio. Kamen bi prije proplakao, nego što ću ja pustiti suzu za domom. Preponosan sam. Lakše će more promijeniti svoju boju, nego ja svoje odluke. Prije će snijezi gorjeti k’o vatra, nego što ću ja ću ugasiti žar za grudom gdje sam rođen. Sunce bi se moglo prije roditi na zapadu i Mjesec napustiti nebeski tron, nego li se ja vratim u siromaštvo i bijedu. Ostat ću čvrst u svojim stavovima. Čini se da bih lakše otopio santu leda, nego krute ideale i ustrajnost pod kojom se grije pregorki čemer.

Okrećem stari, dobro poznati broj i čujem glas starice na umoru kako jedva čujno govori. Pitam je što ima novog u Bosni, a s druge strane čujem: Nema ništa novog otkad nisi tu, samo je jedna ljubav manje u zagrljaju mome. Srce jeca, oči cvile, šaka vapi za blagim stiskom te starice tako daleko od mene. Vapi! Pitam što radi. Želim čuti priče o sjetvi, o novom životu, o mladima i njihovim ludostima, o starima i njihovim mudrostima. Umjesto toga čujem: Ležim u našoj kući sama, premorena od sanjanja tebe, a srce mi steže i preskače – zaustavlja se, ali ćutim kraj – zbog tebe. Sve zbog one dvije rječice: Nemoj dugo.

Svi moji prozori noćas u tebe će gledati, a ja ću se kriti iza crnih zavjesa dok se u meni sve misli tebi budu predavale. Svi moji putovi vodit će samo u jednom smjeru. Svi će koraci odjekivati iza tvojih vrata. Ne znam samo koliko ću se dugo moći pretvarati i kriti sebi sebe, onog pravog, iskonskog sebe. Do kad ću pokrivati glavu s dva jastuka kako ne bih čuo tvoj zov?

Zapuhat će hladni sjeverac zbog kojeg ću štititi lice od osjećaja krivnje koji će neminovno navirati na mene kao pobješnjeli gorostas. Očima ću pokušati segnuti tamo gdje ću naći mir i zadovoljstvo, a takvi pogledi vodit će k toplom južnom kraju.

Tog ću trenutka klonuti glavom na prsa. Kiša će teći iz očiju na ranjene grudi. Hoće li mi ono ranjeno srce u grudima praštati ili suditi?

Srebrnim nitima Mjesec će tkati u toj presudnoj ledenoj noći stazu do moga doma, do ona majčina dva oka boje kave koja će me vatreno grijati. Kada bih mogao živjeti godinama, desetljećima, stoljećima – kad bih imao stotine života, krivnja me nikada neće stati proganjati. Nikada! Osim ako ne spakiram kofer ponovno, no taj put drugačije. Neću u njega pakirati nesreću, nego pokajanje i čežnju za rodnom grudom. Odbjegle boli sram, jer im je adresa lutanje bez kraja.

Još ću jedanput zvati znani broj i reći joj kako ću se vratiti. Zavit ću se u vjetar i prebroditi sve oluje kako bih došao tamo gdje zaista pripadam. Tad ću raspiriti žar umornog srca i vratiti mu ritam kojim će provaliti riječi: Sretan put k zagrljaju mojem. Zaustavit ću sve oluje i vjetre samo da mi dođeš, samo da mi sretno stigneš. Plakat ću k’o najveća kiša i reći jecavim glasom: Nisam dugo.

Ugledat ću ploču s natpisom Žepče, srce će stati, jezik će zanijemiti, duša će zadrhtati. Vidjet ću zemlju natopljenu krvlju, zalivenu suzama žalosti i radosti, polje koje Mažuranić opisa u Pogledu na Bosnu, jedinu sliku s vjenčanja moje majke na kojoj o vratu dukati još uvijek sjaje, sijedu staricu koja još uvijek u kutu ponavlja tiho Nemoj dugo!

Grade moj, u tebi za sve ima mjesta, i za dobre i za loše ljude, i za ptice koje moraju saviti gnijezda na granama drveća, i za oblake koji moraju sići na zemlju u obliku kiše, i za svaki kamen koji ma koliko visoko bio bačen, pada opet na zemlju, a iz zemlje sve raste. Kad sjeme padne u zemlju, ono će proklijati, klica će se razviti u izdanak, probit će se nad zemlju i rast će, postat će cvijet, korov, stablo ili tko zna što.

Zna li ova zemlja, zna li ovaj grad kakvo blago i koliko vrijednosti ima u toj najljepšoj slici Žepča? Gledam se jutros u ogledalu u rodnoj kući, pitam i prepoznajem vrijednost svake kišne kapljice na mome prozoru, ali i u svakom djetetu koje prolazi mojom ulicom, jednako tako žalim jer će kapljice nestati, djeca otići kućama, ali radujem se suncu koje će me umiti i sutra i osmijehu moje majke koja će ponoviti uz suze radosnice Nisi dugo!

Stjepan Jozinović, Opća gimnazija, Katolički školski centar „Don Bosco“