Kao i kod ljudi općenito, tako i kod umjetnika, najbitnija stvar koju moramo učiniti sa svojim životom i karakterom je pronaći svoje istinsko, originalno i neponovljivo „ja“. Nitko osim nas ne vidi svijet na način na koji mi to činimo a umjetnici imaju taj rijetki talent svoje neponovljivo viđenje sebe i svijeta prikazati vidljivo kroz svoja djela. Paradoksalno, stvarajući djela oni stvaraju i otkrivaju sebe i stvarajući i otkrivajući sebe oni stvaraju svoja djela. Promatrajući današnju izložbu, Kristina je definitivno pronašla i sebe i svoje originalno, umjetničko viđenje svijeta. Na njezinim minijaturama i prikazima zvijezda u raznim tehnikama, oblicima i formatima, Kristina prikazuje i samu sebe bez obzira što nominalno nije na slikama. Njezina dječja začuđenost svijetom, nebom, čovjekom i Bogom zrači iz svake slike. Ta začuđenost i nas i nju vodi u dva pravca. Prvi nas tjera da po Šimićevom nagovoru, nikada ne idemo mali ispod zvijezda i da neprekidno razvijamo svoj intelekt, karakter i vjeru a drugi, da se nikada ne prestanemo osjećati mali i ništavni u odnosu na veličinu, ljepotu i grandioznost svijeta oko nas. Zvijezde su u nama i čine nas velikima i značajnima ali su također i iznad nas, inspiriraju nas i vode nas našim zemaljskim putem, čineći da se u jednome trenutku osjećamo gospodarima univerzuma i bićima koja mogu mijenjati svijet a već u drugome da se pretvorimo u začuđeno dijete kojemu treba pomoć, objašnjenje, vodič, utjeha i potpora da bi pronašli snagu i smisao za dalje.
Ovakvim pristupom Kristina nam otvara novu perspektivu na sav dijapazon naše vlastite ljudskosti jer, kao što možemo vidjeti na nekoliko njezinih slika, zvijezde ne uklanjaju tamu, ne stvaraju vječnu svjetlost nego nam omogućavaju da nađemo put u tami, da ne klonemo duhom i da gledajući njih pronađemo vlastitu svjetlost koja će osvjetljavati naš duh i našu opstojnost. Svjetlost i tama se nikada ne mogu razdvojiti ali svima nam je lakše podnijeti mrak, beznađe i teškoće ako znamo da postoji svjetlo, ako ga vidimo barem u daljini i ako imamo čemu težiti. Paradoksalno, što je veća tama to je svjetlost zvijezda vidljivija i važnija. Moramo iskusiti tamu da bismo mogli cijeniti svjetlost. Nitko i ništa ne može ukloniti mrak, tamu, strah, tjeskobu i probleme iz naših života tako nam svjetlost zvijezda još više vrijedi. Nekada je to „zvijezda“ pored nas, nekada je zvijezda na nebu, nekada je zvijezda u nama samima a nekada nas tješi i vodi svjetlost zvijezde koja je davno prošla i nestala kao što je slučaj sa velikom većina zvijezdi koje vidimo na nebu.
Kristinine slike nam mogu poslužiti kao izvrstan podsjetnik da zvijezde ne moramo dosegnuti ali da im trebamo težiti, da svi možemo nekome biti zvijezda, i još bitnije, da svi, prije ili poslije trebamo zvijezdu koja će nama osvijetliti put i izvesti nas iz tame, depresije, očaja i besmisla. Naposljetku kada se zagledamo u nebo vidimo da su i zvijezde same i osamljene na nebu i da su i one okružene tamom. Jedino što ih veže je svjetlost koju emitiraju jedna prema drugoj. Možda je tako i s ljudima. Ukoliko nas ova izložba samo tome nauči, možemo je proglasiti uspjelom.
Fotografija i tekst: Marta Marijanović, prof.
Branko Marijanović, prof.
