28 pro
Dragi prolazniče kroz vrijeme,
poznaješ li anđele u liku čovjeka koji bez straha hode ovom zemljom ponizno skrivajući svoja krila, hrabreći druge vinuti se do nebeskih visina? Poznaješ li one riječi koje nježnim korakom dopriješe do tvoga srca, prijeđoše zid otpora koje čovječanstvo izgradi u najvećim ratovima, u ratovima protiv sebe? Ukorijeniše se te riječi duboko u srce, duboko u tijelo, u dušu, pustiše klicu i rodiše najvećim plodom. I ja sam poznavala jednog anđela i zaista ne razumijem zašto moram pisati ovaj oproštaj kad se svaka riječ vuče tromim korakom, kad svaki potez olovke zapinje i slama se o svako slovo. Zašto mi puštaš opisati te kad znaš da će ovo tek biti naslov knjige, kap u moru ili zrno u pijesku?
I možda ti neće biti dovoljno kad ti kažem da je imala dječji osmijeh, mudrost jedne bake, a srce je skrivala umotano u bjelinu. Od silne blistavosti bijaše to izvor svjetlosti izgubljenima, slomljenim brodovima u nemirnim olujama. I svatko od nas bio je ohrabren i svatko od nas je znao gdje mu je oslonac. Sad kad bih ti rekla da nam je snaga u ovim najtežim danima, bi li mi povjerovao? Bi li uistinu mogao samo zamisliti kako jedan život, ali zaista vrijedan život, može drugima biti inspiracija jer nama sada jest?
Dragi anđele, zanima me kako ćeš oslikati nebeski raj: akrilnom, olovkom ili pak svojim osmjehom. Zanima me koje ćeš mjesto zauzeti u zboru, pjevaš li još uvijek sopranskim glasom i vuče li te želja zasvirati nebeske orgulje. Pak me zanima pišeš li ljepši svijet mjesečevim zrakama ili su ti ipak draže sunčeve. Oh ti vilo prekrasne plave kose, hodala si ovom zemljom i iza sebe prostirala raj! Svaki ti korak bijaše usmjeren jer si već odavno spoznala kamo nam je ići. Prešla si ovu razinu, riješila si je kao jedan običan zadatak koji si unaprijed znala, samo si čekala pravo vrijeme. Oduvijek si bila izuzetak, kao da svaki milimetar tebe bijaše tkan za nešto više i ne bih ti znala reći, čitatelju, je l’ od svile ili baršuna ili pak od nebeske tkanine, no znala bih ti reći da je zaista bila posebna. U njenim plavim očima, osim što si vidio more pruženo u beskraj, skrivaše se tu čitav morski svijet, jata ptica u zamahu i zvijezde razasute po plavetnome platnu. U tim očima, tamo u kutku, vidio si hrabrost koja ju je gurala kroz život i davala joj čari jedinstvenosti. U rijetko čijim očima bi pak mogao naći toliko hrabrosti zauzeti se za sebe, ali i za druge jer nije se bojala ni valova, ni vjetrova, ni muka, ni tišine. Sve ovozemaljske brige bijahu joj samo odskočna daska jer u svemu na čemu bi svaki čovjek pokleknuo, ona je vidjela nešto lijepo i divila se tome i živjela za to.
Stoga te molim, prolazniče kroz vrijeme, nek’ ti ove riječi ne budu cijela slika, nego tek okvir jer za njenih osamnaest godina života trebala bih napisati isto toliko knjiga. I nek ti ove riječi, pisane nespretnom rukom i još uvijek tužna srca, budu poticaj upaliti svijeću. Neka ti budu inspiracija u potrazi za anđelima oko sebe jer anđeli se ne razmeću, ne gizdaju se, skrivaju se u malim stvarima.
Hvala ti, dragi anđele, hvala ti, draga Marija, što si nam dopustila da te zavolimo. Radujemo se ponovnom susretu!
Agata Perković, 3. a OG
U nastavku pročitajte drugonagrađeni rad na literarnom natječaju Moje Žepče koji je napisala naša pokojna učenica Marija Bonić.
SVIJETLA TOČKA U PROSTORU
Dođe mi često, pa me zanese, pa me ponese strah nekazani, tuga pregolema. Pa se pitam, i tako se pitam kamo odlazi splav toga života. Znam li težinu kamena suze, kamo odoše dani?
Tuga prekriva zvijezde pejsaža, u duši trnje, umjesto ptičjeg pjeva, rika je stravna. Ni jedna zora oči da pozlati. Diše li čovjek s dušom tako mrtvom, u ratu nemira, čovjek s torbom ovješenom o ramenu čije srce izgorjelo u sebi nije? Svoje stope okrenuo je od doma po starome nizu. Lutanje bijaše mu prikrivena sreća. Bezgranično je njegovo bogatstvo, koliko još želja imade zahtijevati? Unatoč tome, jadniče, živ izgubit ćeš slavu, dvostruko mrtav, sići ćeš u prah podli, odakle si i iznikao.
Stajahu nad golemom vodom, bljesak oka žudnju mi skriva, duša diše, želja diše, teče ispod žepačkog mosta. Ostade mi samo kajanje kao biljeg na čelu, jer nisam više čovjek, samo zvuk. Kako mirovati u planinama nemira, mjesečevim svijetlom hvatati sjene, napiti vrijeme zrakama sunca? Kako, kada moj mir su polja žepačka, moj mjesec Bosna rijeka, a sunce mi šume hrasta, šume bukve.
A sanjala sam negdje u bijelome svijetu dom moj žepački, usred rascvalih ruža i bosioka, uz blaženi zvuk jutra, od neumnika da me brani. Pišem ti majko, dok tama noći dušu mi dira, a jedna misao već dugo me prati, samo da tvoj jezik, jezik zavičajnog roda moga, doživim… Kako si mi? Znam da često tebi ja dolazim u snove, znam, čezneš za mojim povratkom, želiš mi vidjeti lice. Niz duge ulice pogled ti luta.
Samo malo sunca s kapije kraj puta, slutim na beskraj.
Vratih se kući ti me raširenih ruku čekaš sada. Suze teku niz Bosnu našu. Crveno plakale su lipe pokraj plavih njiva, ostavih ja za sobom ružičaste želje u „tamo bolje je sutra“ sutra.
Tvoj sam i ja, i ti si moj. Ovdje pripadam, u moje Žepče, u ljude vrijedne, u polja rodna, jer u ovome životu smo samo prolaznici i vrijeme nam je tijesno. Probudit’ će se tiho, tihano, iz snježnih oluja, šapat rumenih maglovitih svitanja. Žamorit će slatko nasmiješene sjene užurbanog grada, crkvena zvona kao da jača i od pjesme i od zvuka, oslikavat’ će ljepote sela, zaseoka naših. Ako ikada ukradeš ruže mi svenule, rasporiš srne moje bijele, mutne varke i nadahnuća lažna, vidjet’ ćeš crni prostor, tmurno obzorje i u njemu beskraj, i jednu svijetlu točku, što vječito sja…
To je moje Žepče i volim ga ja.
Marija Bonić, 3. a OG
