13 tra
Prije nekoliko dana napustio nas je naš Mijo Tavra. Sprovod je održan u njegovome rodnom Kreševu i samo nekolicina ljudi došla je na njegov posljednji ispraćaj, što nije ni čudno jer ga tamo gotovo nitko nije poznavao, a zbog udaljenosti i jako lošeg vremena nije došlo mnogo ljudi iz Žepča. Da je sprovod bio u Žepču, slika bi bila znatno drukčija. Mijo je napustio Kreševo još prije upisa na fakultet i, izuzev par kraćih intervala, nikada mu se nije ni vraćao. Zbog toga su tragovi Mijinog života i djelovanja u Kreševu neznatni, ali su zato u Žepču impozantni. Ako bismo intervjuirali Žepčake starije od trideset godina, vrlo teško bismo naišli na osobu koja nije poznavala Miju ili barem znala tko je on, a to jako velika i rijetka stvar iako Žepče nije baš grad gigantskih proporcija. Dalo je Žepče književnika, sportaša i političara poznatih u Europi i/ili širom zemalja bivše Jugoslavije, ali opravdano sumnjam da bi isti postotak Žepčaka znao za bilo koga od njih koliko ih je znalo našeg Miju.
Kakva je to osoba koju su gotovo svi poznavali na ovaj ili onaj način? Odgovor je – dobra, mirna, povučena, visoko moralna i neizrecivo originalna. Ako ste u stanju zamisliti osobu od osamdeset i nešto godina koju moderni svijet nije niti malo izmjenio i iskvario, dobit ćete Mijinu sliku. Osobno ga poznajem od 1993. godine i za Mijine kriterije društvenosti prilično puno smo se družili. Kao i drugi, prije 1993. znao sam „legendu“ o Miji, a te godine mi je postao razrednik. Kasnije kada sam se vratio sa studija, postali smo kolege i prijatelji i to prijateljstvo i poznanstvo uvijek su mi bili jedna od stvari na koje sam jako ponosan i koje su me zasigurno promjenile na bolje. Rijetko susrećemo ljude za koje možemo reći da nam je drago što ih poznajemo jer nas mijenjaju u pozitivnom smislu, tako da takva prijateljstva i poznanstva treba osobito njegovati i cijeniti jer su iznimno rijetka. Gotovo rijetka kao što su rijetki ljudi poput Mije.
U današnjem svijetu osim dobrote i skromnosti, kojih u svim društvima i vremenima kronično nedostaje, iznimno su rijetke potpuno i nepatvoreno originalne osobe, tipovi nakon čijeg se stvaranja kalup razbija da ne bi došlo do nemuštih imitacija. Još su rjeđe osobe koje su iznimno zadovoljne svojim životom na mjestu gdje se on odvija i u vrijeme u kojem se odvija. A Mijo je neosporno bio oboje – i neizrecivo originalna osobnost i osoba zadovoljna sobom i svojim životom. Može li itko zamisliti bilo kakvu poslovnu ponudu ili količinu novca koja bi Miju natjerala da i na minutu zamisli da ne predaje fiziku? Koliko takvih osoba poznajete? Vrlo malo ili nijednu najvjerojatnije. Danas se svi žele uklopiti, imati što više novca i moći, biti u trendu, ići sa strujom, biti dio naprednog i progresivnog svijeta sa standardom i načinom razmišljanja koji on donosi. Ako netko inzistira na originalnosti i na življenju svoje osobne sudbine, to je najčešće iz komercijalnih razloga – zato što želi zaraditi na tome. Kod Mije je sve bilo suprotno. Želio je raditi samo ono što je želio – predavati fiziku bez obzira na to koliko malo novca i društvenog poštovanja to sa sobom nosilo. Odjeća mu je bila pokrivalo za tijelo, da ne hoda okolo nag ili da se ne smrzne na studeni. Auta, kuće, novac i ostali uobičajeni statusni simboli nisu mu apsolutno ništa značili. Uživao je u svome poslu, u dobrome jelu i piću i u društvu koje mu je odgovaralo, ali i to samo ako bi netko drugi inicirao ta druženja. Mijo se nikada nikome nije nametao, ali je rado prihvaćao pozive na druženje u društvu u kojem je mogao biti onakav kakav želi biti, a ne onakav kakav bi drugi željeli ili očekivali da bude. Ako bi neko društvo očekivalo da se Mijo promjeni i prilagodi, on jednostavno ne bi bio tu. Bez ljutnje, bez negativnih primisli, bez zamjerki!
A oni koji su imali sreću upoznati tu finu slojevitost, pažljivo skrivenu ispod blago ekscentrične spoljašnjosti imali su što vidjeti. Skrivalo se tu pregršt iznenađenja, suprotnosti, paradoksa i neočekivanih događaja. Nosio je svoj poznati mantil duže od 40 godina (ne nisam pogriješio u broju godina). Jednom nam je kod sebe u stanu ulio vino u oprane staklenke od kiselih krastavaca, išao je s nama na planinarenje nekoliko puta, spuštao se sa sankama niz brdo poput maloga djeteta, nebrojeno puta dao novac i u visini jedne plaće za pomoć nekome na studiju ili nekome od učenika pazeći pažljivo da se to ne sazna jer bi mu bilo neugodno. Zauvijek će mi ostati u sjećanju slika Mije koji, jednom kada je bio kod mene, na tabletu zaigrano poput djeteta igra Super Marija. Poput pravog gospodina, jednom ili dva puta godišnje, Mijo bi otišao negdje na more, uplatio sebi puni pansion u nekome hotelu i uživao. A ovo je samo onoliko Mijinih karakternih opozicija koje u sebi nosi svaka normalna osoba i koje sretni i zadovoljni ljudi uspiju međusobno pomiriti i pretvoriti u funkcionalnu cjelinu. Nema mnogo ljudi koji sebi mogu posložiti prioritete i držati ih se čitav život bez obzira na to kako se to činilo drugima i neovisno o tome izaziva li njegovo ponašanje podsmijeh ili divljenje.
Sigurno je da je pravio i greške, sigurno ponetko može pronaći zamjerke njegovome ponašanju, predavanju ili ocjenjivanju, ali isto tako je sigurno da ništa od toga nije bilo namjerno jer je on bio tako toplo i neiskvareno biće da je nemoguće zamisliti da bi nešto negativno ili drugome štetno napravio planski i s predumišljajem. Ukratko, naš Mijo bio je ono što je Diogen tražio lampom po ulicama Atene, bio je Čovjek, čovjek s velikim „č“, čovjek kojega ne smijemo nikada zaboraviti jer je on svoj život, znanje i vrijeme dao Žepču i Žepčacima. Što bolje može bilo tko poželjeti na odlasku s ovoga svijeta od onoga da oni s kojima je proveo život kažu da je bio ČOVJEK. Počivaj u miru ljudino!
Branko Marijanović
