22 kol
Rijetko kada smo svjesni što ili koga imamo dok to nešto ili nekoga ne izgubimo. Grčki filozof Epiktet predlaže jedan zanimljiv i djelotvoran postupak kako se svakodnevno podsjećati koliko toga vrijednoga i lijepoga imamo u životu, a to uopće ne cijenimo i uzimamo zdravo za gotovo, kao da nam s pravom pripada. U njegovoj viziji život je dar, nešto što nam je kratkoročno posuđeno i što moramo maksimalno koristiti jer nam svakog trenutka i bez najave može biti oduzeto. On tvrdi da bismo ujutro, nakon buđenja, trebali ostati u krevetu par dodatnih minuta i zamisliti da smo izgubili svoju obitelj, da smo izgubili posao, da smo ostali bez prijatelja koji nas podržavaju, da nam je kuća izgorjela i da moramo sve iznova graditi. Ta, na prvi pogled mučna i depresivna vježba, ako je iskreno i koncentrirano provedemo, omogućuje nam potpuno novim očima pogledati vlastito dijete, ženu, muža, rodbinu i prijatelje i istinski im se obradovati samo zato što postoje jer, nažalost, svi mi počnemo cijeniti i stvari i ljude tek kada osjetimo da nam izmiču ili kada nam postanu potpuno nedostupni. Ili kada odu na onaj svijet. Bojim se da je, za većinu nas, u Vitinom slučaju riječ o toj posljednjoj mogućnosti. Tek kada je otišao, shvatili smo u potpunosti koga smo imali i kakva će praznina iza njega ostati.
Kada pokušamo nekomu tko ga nije poznavao objasniti o kakvom je čovjeku riječ, moramo krenuti od njegove zadivljujuće polivalentnosti. Čak i ako sjednete i duboko se zamislite, mislim da se nećete lako moći sjetiti mnogo ljudi s toliko različitih podosobnosti i talenata raznih vrsta spojenih u jedno. Izuzetno teško ćete pronaći osobu koju biste ponedjeljkom ostavili da čitav dan pravi društvo akademiku Mutnjakoviću, utorkom sklopi posao za opremanje učionica na Kosovu, srijedom pije pivo i šali se s našim poznatim gradskim čistačem Mustafom, četvrtkom sa skupinom djece ode na natjecanje, petkom sudjeluje u kvizu znanja, subotom vam pomaže „miješati maltu“, a nedjeljom cijeli dan roštilja i zabavlja se s prijateljima. Bez imalo problema Vito je spajao sve te instance, ponekad i u jednom danu, i nikome ništa nije bilo čudno. A trebalo bi biti jer je jednostavno zadivljujuće. Koliko ljudi poznajete koji su mogli u jednom jedinom danu obaviti razne poslove s biskupom, poreznim inspektorom, firmom za pelet, osobom s građevinskog skladišta, pjevačem rock-grupe, novinarom, gradskom čistoćom i košarkaškim klubom? E, pa mi smo imali takvu osobu i, nažalost, prerano je izgubili.
Druga iznimno rijetka stvar vezana uz Vitin jedinstveni karakter je to što se potpuno izlagao. Cesarić u jednoj svojoj pjesmi kaže: „Netko sa svojim bolom ide k’o s otkritom ranom, svi neka vide“, a kod Vite je ista stvar važila za dobre i loše strane njegovog karaktera. Većina nas pokazuje svoje vrline i pozitivne atribute, a mane skriva što bolje može. Međutim, kod Vite nije bilo tako. On nikada nije skrivao svoje mane i pola je grada uvijek znalo za sve njegove nedostatke, glupe postupke ili negativne karakterne crte. To je iznimna rijetkost. Gdje god da ste, samo se okrenite oko sebe i uglavnom ćete pronaći ljude koji se trude drugima prikazati kao anđeli, a kada bismo uspjeli zaviriti u njihovu nutrinu, vidjeli bismo da je „nešto trulo u državi Danskoj“. Ali s Vitkom ste uvijek bili načisto. Ako mu niste „pasali“, vrlo brzo bi vam dao to do znanja, a ako bi se dogodilo da mu odgovarate i da vas cijeni, i to ste vrlo jasno mogli osjetiti. Ono malo lošega što je eventualno počinio najviše je štetilo njemu samome, po čemu se opet razlikovao od većine ljudi. Ljudima uglavnom njihovo zlo i mane njima samima donose korist, a drugima štetu. Vito je i tu bio drukčiji. Njegove mane bile su jasno vidljive i uglavnom „išle na njegov račun“, a njegovo dobro pomoglo je mnogima iako je on to pažljivo skrivao. Dobra djela i usluge činio je bez pompe i u tišini jer se to nije slagalo s njegovim brižljivo njegovanim imidžem čvrstog, blaziranog muškarca.
Uz taj imidž opasnog dečka nije se slagala ni uloga „maloga brata“, koju je obožavao kao i čitavu svoju širu obitelj. Nekada otvoreno, a nekada prikriveno uživao je u izrazima pažnje starije braće i sestara koje mu oni nisu uskraćivali čak ni kada je „debelo odrastao“ i ostaje nam samo zamisliti kako bi on tetošio svoga sinčića da mu je život dao tu priliku. To dijete zasigurno bi imalo nesvakidašnjega oca, prepunog talenata i iznenađujućih karakteristika. Nažalost, uloga oca bit će jedna od rijetkih uloga koju nije imao vremena svladati, a sudeći po zadnjoj godini njegova života, bio je u potpunosti sazrelio i za to. Taj čovjek mogao je naučiti sve i postati sve čemu bi se posvetio. Gledajući ga sa strane, svjedočio sam njegovoj nevjerojatnoj sposobnosti transformacije. Poznajem ga odavno, od srednje škole, kada je bio idealistični mladić koji je djevojkama kupovao cvijeće i recitirao pjesme. Poznavao sam ga i kao razočaranoga cinika, koji u određenom razdoblju nije nimalo vjerovao u romansu, ljubav i trajnu vezanost bilo koje vrste. U trenutku kada je zbilja počeo učiti tu ulogu oca i obiteljskoga čovjeka, vrijeme njegove utakmice je isteklo, što je iznimna šteta jer naučio bi Vitko i to budući da je taj instinkt bio duboko usađen u njemu. Onaj tko je izrastao iz tako povezane obitelji morao je imati u sebi poriv za produžavanjem toga svima potrebnoga lanca. Želja za prelaskom u tu narednu fazu života bila je vidljiva, širina karaktera potrebna za promjenu također je bila tu, ali je, nažalost, sudac odsvirao kraj prije nego što je ta akcija bila završena.
Međutim, mi još uvijek imamo vremena početi cijeniti ljude koje imamo dok su s nama i Vitinu preranu smrt iskoristiti kao događaj koji će nas povezati i natjerati da promatramo jedni druge malo drukčijim očima. Baš kao što je on u samome sebi spajao razne suprotnosti, i mi moramo naučiti inzistirati na onome što nam je zajedničko, na onome što nas spaja, na vrijednostima koje svi dijelimo umjesto da stavljamo naglasak isključivo na ono što nas razdvaja, bilo da je riječ o vjeri, naciji, godinama, obrazovanju, bogatstvu, navikama ili bilo čemu drugome. Ako tugu zbog njegove smrti sublimiramo u pokušaju da svoje obitelji, radna mjesta i životnu okolinu učinimo mjestom gdje će ljudi biti spojeni zajedničkim vrijednostima i međupoštovanjem, a eventualne razlike biti tretirane kao bogatstvo, a ne uzrok sukoba, Vito nas neće nikada u potpunosti napustiti i zauvijek će biti s nama. Nevidljiv, sa strane, blago nakrivljene glave i s velikim osmijehom gledat će nas i pomno analizirati naše postupke sklapajući dosjetke na svoj i naš račun. On zasigurno ne bi želio da plačemo i tugujemo za njim. Želio bi da se družimo više, jedemo i pijemo zajedno češće, pjevamo i u njegovo ime i da kao pojedinci i institucija pomognemo Vitkovoj supruzi da „mali Vito“ odraste, razvije talente od kojih je neke zasigurno naslijedio od oca i da ne zaboravi kako je posebna i jedinstvena osoba bio njegov otac. Nikakav anđeo (a tko jest?), ali zasigurno jedan jako dobar čovjek s kojim je bilo jako lijepo i „biti i piti“, živjeti, raditi, a i zabavljati se. Počivaj u miru, prijatelju. Bit ćeš s nama zauvijek.
Branko Marijanović
