25 ožu.

„Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.“

Duhovna obnova maturanata u Olovu

Papa Franjo iznova naglašava kako je milosrđe ono na čemu počiva Crkva. U skladu s time ovu je godinu proglasio Godinom milosrđa u kojoj nam je, između ostaloga, darovana i mogućnost potpunoga oprosta. Don Bosco nam je poručio kako bismo jedan dan svakoga mjeseca trebali posvetiti – ostavivši po strani, koliko je moguće, sve druge stvari i poslove – dobrom sređivanju stanja svoje duše, a nama, učenicima KŠC-a „Don Bosco“, omogućeno je sudjelovanje na duhovnim obnovama tijekom korizme i došašća. Možemo reći kako su obnove uistinu jedno od naših najvećih bogatstava u Centru. Ovaj put smo mi, maturanti, imali priliku hodočastiti u svetište Majke Božje u Olovu. Dan je započeo molitvom u našoj kapelici nakon čega smo se uputili u svetište. Putom su nas naši voditelji, don Milan, sestra Mirjam i profesor Marijan, upoznali s nekoliko bitnih podataka o hodočašću kao i mjestu koje smo pohodili. Skliskom i lišćem posutom, krivudavom i strmom stazom (koju će najbolje zapamtiti don Milan), uz blage kapi kiše spustili smo se do male crkvice koja je svoje temelje, nakon nekoliko rušenja, učvrstila u velikim olovskim stijenama. Prema predaji na tim stijenama se ukazala Gospa. Htjela je da se na tome mjestu napravi crkva, ali muslimani to nisu dopuštali. Tada je Olovo obuzelo veliko nevrijeme od kojega se nije moglo živjeti. Stoga je hodža, zajedno s vjernicima, dopustio gradnju crkve i otada nisu zapamćeni veći prodori vjetra, grmljavine i sličnoga. Crkva, izgrađena u 14. stoljeću, je 1704. godine zapaljena i nakon toga su ostale samo ruševine. Godine 1867. podignuta je drvena, ali ona se nekih 50 godina kasnije, srušila. Također, postoje predaje o Ciganinu koji je zapalio olovsku crkvu. Jedna od njih govori kako se, čim ju je zapalio, pretvorio u „kameno brdo“. Godine 1923. ponovno je pokrenuto podizanje svetišta. Veliko značenje ove duhovne obnove, kao i cijele ove Godine jesu oprost i milosrđe. Često možemo čuti Prispodobu o izgubljenome sinu koja nas uči kako našemu Ocu ništa nije tako milo kao povratak zalutalih sinova i kćeri te da za pokajanje nikada nije kasno. Obratiti se Bogu i u poniznosti zatražiti oprost za grijehe – ono je čemu nas na koncu vodi svaka duhovna obnova. Kroz križni put ispred olovske crkve pratili smo Isusovu muku i tako mogli razmisliti o svojim slabostima i grijesima, a nakon toga sabrati se i odlučiti na ispovijed. Čvrsto vjerujemo kako je svatko od nas ovaj dan ponešto utkao u srce što će nositi ususret Uskrsu, ali i dalje u život. Mi smo kao maturanti sada na raskrižju života, s brojnim pitanjima i odlukama, i ovo je pravo vrijeme kad nam je potreban dan posvećen našemu srcu. Uvijek kad smo nesigurni u sebe, kada ne znamo kako dalje, trebamo posjetiti Gospodina u Euharistiji. Don Milan kaže kako za vrijeme svake svete mise dobivamo mali predokus raja. Ono što se u nama zasigurno učvrstilo na ovoj obnovi jest shvaćanje kako je Božja milost velika, a Njegova ljubav prema nama beskrajna kad nam je dopustio da se činom ispovijedi vratimo u Njegov Dom. O tome smo čitali i u Psalmu:

„Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,

zahvaljujte svetom imenu njegovu!

Jer samo za tren traje srdžba njegova,

a cio život dobrota njegova.

Večer donese suze, a jutro klicanje.“ (Ps 30, 5-6)

Papa Franjo je rekao kako nema situacija iz kojih ne možemo izići te kako nismo osuđeni na utapanje u živome pijesku. Zaista, nikada nećemo posjedovati ni osjetiti ništa veće od Božanskoga milosrđa. Stoga, spremno prihvatimo križ, budimo milosrdni kao što je Otac naš i pronosimo Njegovu Riječ i radost Njegove djece svima koje susrećemo kako bi i oni vidjeli što znači biti Božje dijete.

GOSPO OLOVSKA, MOLI ZA NAS!

Duhovna obnova maturanata u Komušinu

Prve zrake Sunca su prodirale kroz maglu dok su se dva odjela Tehničko-obrtničke škole, moj razred, 4. a, i razred 4. b, spremala za polazak na duhovnu obnovu u Komušinu. Pridružili su nam se don Danijel Vidović, profesor Marjan Spajić i asistent Paulo Bašković. Put smo započeli molitvom, a zatim su uslijedile pjesme i raznovrsne šale. Pošto smo stigli u Komušinu, pjesmom smo pozdravili Gospu Kondžilsku. Neko smo se vrijeme odmarali uz igru i priču, a nakon toga krenuli prema brdu Kondžilu, udaljenome nekoliko kilometara od crkve pred kojom smo se nalazili. Gore smo imali priliku za svetu ispovijed, nakon čega je uslijedio povratak. U Svetoj godini milosrđa uputili smo se u crkvu gdje nam je svećenik Marko Hrskanović ispričao detalje o tome najvećem marijanskom svetištu Vrhbosanske nadbiskupije. Potom smo slavili svetu misu koju je predvodio don Danijel. Čudotvorna slika Gospe od Kondžila u pisanim se tragovima prvi put spominje 1779. godine. Pretpostavlja se kako je slika nastala najranije krajem XVI. st., a u Komušinu je stigla nakon što je otkupljena od muslimanske obitelji Čapljić iz sela Mrkotići blizu Tešnja. Otkako je slika donesena u komušansku crkvu, svake godine o blagdanu Velike Gospe kreće veličanstvena rijeka ljudi prema brdu Kondžilu. I mi smo bili svjedoci ljepote toga svetišta i samoga kraja. Po povratku s duhovne obnove, osim dobroga raspoloženja i nezaboravnoga iskustva, sa sobom smo donijeli puna srca ojačana vjerom.

Ana-Marija Tomić, 4. a

Duhovna obnova s don Damirom Stojićem

„A on, čuvši to, reče: ‘Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.'” (Mt 9, 13)

U nedjelju, 13. ožujka 2016. godine, u 18 sati, u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskoga, sveto misno slavlje predvodio je studentski kapelan, salezijanac iz Zagreba, don Damir Stojić. Svečanost su uzveličala i dva mladića, članovi poznate glazbene skupine Božja pobjeda. Iako je taj dan bio dosta tmuran i kišovit, mlade ove Župe ništa nije moglo spriječiti da dođu i poslušaju što im to don Damir želi reći.

Sat je otkucao točno 18 sati, a u crkvi je prestao žamor. Sve je odjednom utihnulo. Polagano je počeo jedan nježni glas pjevati ulaznu pjesmu. Svećenici su se okupili oko stola Gospodnjega, a don Damir je započeo misno slavlje. To je bilo doista posebno. S oltara je progovorio jedan tako nježan, ali opet tako odvažan glas. Osjećala sam se kao da je to moja prva misa. Te riječi, poziv na obraćenje, resili su stihovi predivnih pjesama. U meni se samo pojavila misao: „Gospodine, ima li što ljepše negoli s ovoliko mladih slaviti Te?!“ Nakon predivnih don Damirovih riječi, uslijedilo je i klanjanje pred Presvetim. Imala sam osjećaj kao da se potpuno predajem Gospodinu u ruke. Crkvom je zračilo posebno raspoloženje. Kad se osvrnula malo oko sebe, primijetila sam i pokoju suzicu na licima mladih prijatelja. Poželjela sam da to traje cijelu vječnost. Ali ubrzo smo morali poći svojim domovima. Ujutro, 14. ožujka,  imali smo još jednu prigodu susresti se s don Damirom i njegovim  „dječacima“. Bili smo podijeljeni u dvije skupine jer je prostor, koji smo uređivali za ovaj dugo očekivani susret, bio dosta malen da bi primio sve nas. Ali kako god, svi smo se odazvali susretu i prostor ispunili smijehom, glazbom, molitvom. Na početku nam je don Damir uputio nekoliko svojih misli i slikovito nam objasnio opasnosti grijeha. Nakon toga smo molili Krunicu Božanskoga milosrđa. Potom nam je don Damir govorio o problemima studenata i kako se on u svemu tome snalazi, na koje im sve načine pomaže. Uvjerena sam kako ga svi oni sa znatiželjom slušaju, baš kao i mi ovdje. Tvrdio je jednu činjenicu: rješenje svih njegovih problema s mladima jest Sveto pismo. To je ujedno bilo i njegovo svjedočanstvo. Nakon kratkoga govora, Petar, jedan od mladića koji su s njime došli, ispričao nam je svoje iskustvo života u vjeri. Pričao nam je o problemima koji muče mnoge mlade danas te nas pozvao na život u čistoći. Ubrzo je uslijedio i jedan poseban dio koji me se jako dojmio: molitva predanja Gospodinu.

„Dobro jednoga neka bude dobro sviju, zlo jednoga neka se udalji kao da je zlo sviju.“ (don Bosco)

Duhovnu obnovu smo zaključili svetom misom koju je predvodio don Mihovil Kurkut, uz nazočnost mnogo svećenika. Don Mihovil nas je pozvao na razmišljanje o svojim postupcima i posljedicama koje nas čekaju. “Trebamo paziti što nam je u srcu, što mi sami dopuštamo da uđe u njega. Srce od kamena zamijenimo srcem od mesa.“ – poručio nam je don Mihovil.

Nakon završne pjesme kratko smo se družili u prostorijama Omladinskoga centra. Ondje smo razmijenili svoja iskustva, a potom se uputili svojim domovima.

Hvala don Damiru i njegovim mladićima. Hvala i don Mihovilu, kao i svima koji su se potrudili oko ovoga susreta te nam pomogli u pripravi za nadolazeći blagdan, Uskrs. Nadamo se kako će biti još ovako predivnih susreta.

„Zaboraviti i naučiti zaboraviti, vrhunsko je umijeće dobroga odgojitelja. U Evanđelju nigdje ne piše da je Isus Magdaleni spomenuo njezina lutanja.“ (don Bosco)

                                                        Marija Martić, Nikolina Kosić, Antonia Bonić, III. a