Nakon dvije godine čekanja konačno je došao dan polaska na susret u Splitu!!! Budući da smo krenuli prilično rano, većinu puta smo prespavali, a tek bi se ponekad razmijenila koja riječ. I baš kad smo očekivali sunce, dočekala nas je kiša. Ni traga sunčanomu Splitu. Ali nema veze, idemo dalje. Split kao Split, sa suncem ili bez njega, opet lijep. U školi su nas ljubazno dočekali ostali prijatelji i uputili u program. I gotovo zaboravih temu susreta: „Pomoćnice, kako do neba?“ Cijeli program bio je prožet spomenutom temom, a nije nedostajalo ni igre, kvizova, pjesme. Dobro, možda je bilo malo više igre. Bilo je lijepo vidjeti stare prijatelje i porazgovarati. Prvo su održane radionice nakon kojih smo se zaputili u dvoranu gdje je slijedio veseli dio večeri, a potom i onaj, meni najljepši – ispovijed i klanjanje pred Presvetim. Možda se sada netko pita kako to može biti bolje od jedne igre, ali tko je ikad prisustvovao zna o čemu govorim. Nije to ništa novo i nepoznato, ali svaki put te obuzme onaj isti osjećaj. Spokoj, mir. Lijek za dušu svakoga vjernika. Otišli smo na spavanje prilično kasno, ali svaka minuta sna bila je bitna. Ipak je pred nama ostao još jedan dan. Ujutro, nakon doručka, ponovno smo imali radionicu, a nakon nje zajedničku molitvu krunice u dvorani. Jednom mi je netko rekao: „Lijepo je moliti krunicu sam, ali u zajednici je još ljepše.“ Provjereno, jest. Nakon krunice smo se zaputili u crkvu na Kmanu gdje smo imali svetu misu. Tek kad su nas u onolikom broju „ugurali“ u malu crkvu, vidjela sam kolika smo mi zapravo obitelj. Različiti iz različitih mjesta, a opet tako slični. Slični jer nas povezuje isti cilj. Svi želimo u nebo. A susret nam je pomogao kako bismo dobili još nekoliko naputaka i smjernica. Poslije mise smo u oratoriju imali ručak, nakon čega smo svi krenuli kućama. Još jedan susret gotov. Poanta price: Dva dana nisu dovoljna! Ali kad malo bolje razmislim, nama ni 22 dana ne bi bila dovoljna. Uvijek bi nam nedostajao onaj još jedan. Ali nema veze, u tome i leži ljepota zajedništva.

 

Kata Kujundžić, III. b, KŠC „Don Bosco“, Žepče

 

„U posljednjim trenutcima svoga života don Bosco šaptom poručuje mladima: „Sve vas čekam u raju!“ Kamo nas to don Bosco zove? Kamo nas to Božja ljubav zove? Gdje se to sveti raduju? Kako doći do raja? Kako doći do neba? Tko nudi pravi put? Možemo li mi to sami? Vođeni ovim pitanjima, 10. i 11. listopada 2015. godine u Splitu na Kmanu održan je 12. nacionalni susret Salezijanske
mladeži pod geslom „Pomoćnice, kako do neba?“. Na susretu je prisustvovalo preko 450 mladih iz 11 salezijanskih zajednica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Program je bio raznolik, a u organizaciji su sudjelovale sve zajednice predvođene nacionalnom predstavnicom, Ivanom Šilić te novim povjerenikom za mlade, don Mihovilom Kurkutom. Ivana je sve radosno i hrabro pozdravila povikavši: „Nama kiša ništa ne može!“ I zaista, nije nam ništa mogla – naše zajedništvo, ljubav i veselje su u OŠ „Kman Kocunar“ rasli iz minute u minutu. Susret smo započeli radosno uz pjesme i igre nakon kojih je uslijedila radionica. Tema radionice je bila Gospina pobudnica. Što bismo rekli da nam Gospa osobno kaže koju riječ? Na što bi nas upozorila? Bismo li i mi poput nje rekli: „Neka bude!“? Postoje li ispravne odluke koje odgađamo? Je li problem u strahu? Nepovjerenju? Don Bosco nam kaže: „Pouzdajte se u Mariju Pomoćnicu i vidjet ćete što su čudesa!“ Navečer je uslijedio zabavni program koji su priredili domaćini iz Splita. Skečom koji su izveli htjeli su nam poručiti kako se samo srcem dobro vidi, kako je ono bitno očima nevidljivo te kako nikada ne smijemo suditi knjigu po koricama te kako uvijek u svemu trebamo tražiti samo najbolje. Nakon dobre zabave, plesa i pjesme koje je predvodio VIS „Ivan Pavao II.“, započelo je bdijenje. Molili smo Gospu Dobroga Savjeta da posveti naše obitelji, da bdije nad dušama mladih i srcima djece. Molili smo svetoga Josipa da nas nauči ispravnu životu, čistoći srca, iskrenim nakanama te spremnosti za dobra djela u nasljedovanju Isusa Krista u životu po evanđelju. Predivan dan smo okrunili klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a za to vrijeme svi salezijanci su bili spremni za razgovor i za ispovijed. Poput don Bosca bili su tu za nas. U riječi za laku noć don Mihovil je rekao kako Bog čini silna djela za nas. Trebamo biti gluhi te ne čuti riječi koje nam govori i slijepi te ne vidjeti put koji nam pokazuje, a opet smo gluhi i slijepi. Trebamo pustiti da On zavlada našim željama i da nas blagoslovi u našim djelima jer jedino On to može. Jedino On može ispuniti naša srca. Jedino nam On daje miran san. Nedjeljno jutro smo započeli molitvom i pjesmom, a nastavili radionicom. Razmišljali smo tko je za nas Marija? Je li ona Pomoćnica? Učiteljica? Sveprisutna? Dobročiniteljica? Može li pouzdanje u Nju promijeniti moj život? Je li pouzdanje u Mariju moja karta za nebo? Cilj ove radionice bio je donijeti odluku koja će nam pomoći na putu do neba – stvoriti svoju kartu za nebo. Podijelili smo dojmove sa susreta u Torinu povodom 200-te obljetnice rođenja našega učitelja, sv. Ivana Bosca i pozvali sve na Svjetski susret mladih u Krakowu idućega ljeta. Divni susreti su iza nas, a još divniji ispred nas. Bog nikada ne spava! Bog djeluje sad, jučer, sutra, uvijek i zauvijek! U zahvalnost Mariji izmolili smo krunicu i uputili se prema crkvi Marije Pomoćnice na Kmanu. Svetu misu je predvodio provincijal, don Pejo Orkić, koji je naglasio kako se do neba može doći samo molitvom, radom i darivanjem, ali darivanjem cijeloga sebe – ne polovično i ne djelomično. Moramo biti vjerni u malim stvarima i moramo biti ustrajni do kraja, kao što je i Isus bio do smrti na križu. Samo tako možemo stići u nebo. Nakon ručka srcem punim radosti uputili smo se prema svojim domovima. Bogatiji smo jer sada znamo: Naša karta za nebo su ljubav i nesebično darivanje uz blagoslov Marije Pomoćnice, a ispovijed i pričest naša krila. „Za let si, dušo, stvorena!“
Sany Vranješ, Zagreb

Prošlo je već 7 dana…
Mnoštvo mladih iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine okupilo se na 12. nacionalnom susretu Salezijanske mladeži koji se održao 10. i 11. listopada u Splitu. Susret je bio jako sadržajan: bilo je pjesme i plesa, molitve i klanjanja, radionica i druženja. Budući da se okupilo oko 500 mladih, čija je glavna želja upoznati Boga, nije moglo biti drugačije nego odlično, sjajno, fenomenalno, fantastično. Nijedan od navedenih epiteta ne može opisati atmosferu koja je vladala među nama te od kolikog je značaja ovaj susret za salezijance, ali i za cijelu Katoličku crkvu. No, je li to dovoljno? Trebamo li tu stati i zadovoljiti se time što je nama bilo izvrsno? Je li smisao ovoga susreta i brojnih drugih katoličkih susreta da, eto, nama bude dobro i to je to? Ili bi ovakvi susreti trebali u našim glavama „upaliti lampicu“ kako postoje mnogi naši prijatelji, kolege na poslu, na fakultetima, pa i naši ukućani koji su daleko od Boga te smo i mi odgovornih što su upravo oni u takvomu stanju, u takvoj situaciji, bezizlaznoj, iz koje ne vide spas… Brojne dobre stvari je rekao don Mihovil Kurkut na susretu, ali jedna mi se urezala u sjećanje: „Lako je biti salezijanac na Kmanu!“ Lako je slaviti Boga među ljudima koji te neće zbog toga izrugivati, lako je nositi katoličke majice kad ih svi drugi nose, lako je izvaditi krunicu iz džepa bez straha od osuđivanja drugih. Svoja iskustva živoga Boga treba prenositi u našu svakodnevicu, onamo gdje su ljudi koji vape za Njime, ali ne znaju gdje ga naći. Ne znaju gdje je jer se mi sramimo reći kako idemo na misu nedjeljom, a kamoli reći kako idemo i preko tjedna, jer se sramimo reći kako molimo krunicu svaki dan, u autobusima, tramvajima, tijekom šetnje oko Jaruna…

Svatko od nas je na radionicama napisao na papirić jednu odluku koju će nastojati ispuniti po povratku u svoje domove. Ne želimo biti obični katolici koji samo izvršavaju svoje vjerničke dužnosti, nego promjena koju želimo vidjeti u svijetu!

Mogao sam pisati detaljnije o tome što smo radili u točno koju uru i prepričati cijela dva dana našega druženja, međusobno i s Isusom. Nekako mi se čini da to nije toliko bitno. Bitni su dani i tjedni nakon Splita, kad se vratimo u svoju svakodnevicu. Geslo susreta je bilo: „Pomoćnice, kako do neba?“ Do neba se neće stići samo odlascima na sve moguće duhovne obnove i katoličke susrete. Trebamo svi skupa, uz međusobnu pomoć, ondje kamo smo poslani napokon početi živjeti svoju vjeru!
Marino Pleić – Zagreb