28 ruj.

Čovjek najmanje zna o svojoj okolini. Sve ono što nam je blizu, čini nam se manje bitnim. Uvijek čeznemo za nečim dalekim, stranim,…onim što nije naše. A svoje prepuštamo drugima ne vidjevši ni ljepote, ni važnosti, ni sjaja,…

Vođeni takvom mišlju, nas deset iz jezičnog izbornog područja s profesoricom Tanjom Slišković krenulo je prema Travniku. Prva nam je odrednica bila KŠC „Petar Barbarić“. Dočekao nas je njihov ravnatelj Željko koji nam je ukratko ispričao povijest nastajanja centra. A nas je najviše zainteresirala priča o Petru Barbariću, bivšem učeniku centra koji je umro na glasu svetosti 1897. godine. Nakon smrti, njegov grob postaje mjesto molitve. Posjetili smo i njegov grob, koji je smješten u podrum sjemenišne crkve, pomolili se i preporučili mu se u molitve. Zatim odlazimo u rodnu kuću Ive Andrića, danas memorijalni muzej. Jedini naš dobitnik Nobelove nagrade za književnost slučajno je rođen u Travniku, ali mu je taj grad obilježio književno stvaralaštvo. U muzeju smo mogli vidjeti Andrićeve knjige prevedene na mnoge svjetske jezike, njegov prijepis iz Matice krštenih, fotografije s dodjele Nobelove nagrade, njegov rukopis, sobu s tipičnim orijentalnim stilom, i jedan uhvaćeni trenutak iz Priče o vezirovu slonu. Posljednja odrednica nam je bila travnička tvrđava. Srednjovjekovna utvrda kralja Tvrtka je ponosno stajala iznad grada i prkosila vremenima i vladarima. Da bi putovanje bilo potpuno otišli smo i na ćevape.

Hladan vjetar i crni oblaci su nas opominjali da krenemo kući. A nas već sutra opet čeka Ivo i njegova družina iz Književnog vremeplova.

Slika 2

Slika 1